Život seljaka, one vrste s početka 20. stoljeća i američkog juga na kojem je William odrastao uvjetuje ovisnost o zemlji, ćudljivom gospodaru koji zahtjeva fiksnu količinu rada i svakodnevni trud, ali čiji prinosi se ne mogu predvidjeti niti se na njih može pouzdati. I ljudi su to prihvatili, ne možeš se pobuniti protiv prirode, ako prinos izostane ostaje im jedino ponoviti cijeli proces i nadati se boljoj godini. Odnos prema zapreci ove vrste traži prihvaćanje datog stanja kao nepromjenjivog, fokus seljaka umjesto na promjenu uvjeta mijenja se na odnos prema ishodu, očajavanje nije izbor, valja prilagoditi svoje radnje, prilagoditi zalihe i nadati se boljim uvjetima sljedeće godine.

U idejnoj izgradnji lika Williama Stonera odrastanje u ovim uvjetima stvara obrazac  kojim će se on nastaviti odnositi prema događajima u svom životu i nakon života na farmi. Gradski život ne može brzo prihvatiti kao normalan, on sam hoda drugačije od drugih, nema novaca da sudjeluje u igrankama, vidi se vanjskim dijelom društva promatrajući ljude oko sebe slično kako Mersault to radi kod Camusa. U tome ima smisla njegovo nalaženje eskapizma u književnosti, apstraktnim idejama srednjeg vijeka i renesanse, radi se o nečemu što je potpuno izvan interesa struje društva, nešto što nikakvu promjenu neće unijeti, što je eskapistički interes Williama i njegovih kolega. 

“It's for us that the University exists, for the dispossessed of the world; not for the students, not for the selfless pursuit of knowledge, not for any of the reasons that you hear. We give out the reasons, and we let a few of the ordinary ones in, those that would do in the world; but that's just protective coloration. Like the church in the Middle Ages, which didn't give a damn about the laity or even about God, we have our pretenses in order to survive. And we shall survive—because we have to.”  

Vjerujem kako Williamova karakterizacija kao osobe koja se ne vidi dijelom društva, služi kao metafora za cijelu katedru književnosti, barem u ono doba, mjesta gdje profesor sa svojim studentima analizu pjesme stare 500 godina doživljavaju smrtno ozbiljno. I to se uzima posve logičnim. Eskapističko mjesto koje služi za utočište za sve Stonere ovog svijeta, jer jedino oni ga i mogu vidjeti privlačnim.

Čitajući knjigu pitao sam se cijelo vrijeme je li William sretan čovjek, je li imao dobar život. Njegov stoički ako ću iskoristiti pozitivan pridjev, pasivni ako ću uzeti negativni, pristup stvarima van fakulteta donosi mu neuspjehe na društvenoj skali. U Edith se zaljubio, jer je u njoj našao svoj unutarnji ideal ljepote, ali za čiju ljubav se prestao boriti nakon nekoliko tjedana braka kad je shvatio da ona želi čovjeka koji on ne može ili možda ipak preciznije, ne želi biti. Njeno zamjeranje je logična reakcija, za razliku od Williama ona je produkt tog vremena, odrasla u visokoj klasi očekujući od muža da pokaže inicijativu i pruži joj sve ono što žene njene klase očekuju imati, stvari za koje William nikad zainteresiran nije bio. Da se njega pitalo nikad onaj mali stan ne bi napustili, ali opet i njih dvoje su tokom godina našli načina da funkcioniraju kao cimeri, ako već ne kao supružnici. Izgubio je kćerku koja je razvila isti eskapistički bijeg od stvarnosti kakav je pokazivao i njen otac, nije imala knjige, ali je pronašla alkohol. Našao je ljubav sa djevojkom iz svog svijeta sveučilišta, u čijim očima on je bio velik, ali čija veza nije mogla trajati u fatalističkom svijetu gdje oboje sebe vide strancima kojima nije predviđen put glavnog junaka modernih priča. Nije moglo završiti drugačije za njih dvoje. Ali opet, ako proglasim Williama Stonera nesretnim, zar time ne pretpostavljam očekivanja životu vođena idejom individualca koji treba imati sve ili umrijeti u pokušaju. U stvarnom životu to baš i ne funkcionira tako, s te strane mi Williamov stav daje nadu, njegovo neprihvaćanje patnje kao baznog stanja bez obzira na okolnosti i fokus na pozitivne dijelove koji će se uvijek pojaviti bez obzira na ukupnu sliku.