The Journey to the East

Slightly misleading with the promise of a ‘novel,’ this more novella-like piece was pretty good considering the reused wander-to-discover-enlightenment bit…

Initially this book seemed to offer something more than the last two encounters I’ve had with Hesse; that is, by substituting his stereotypical wanderer with a set of wanderers. The company ranging from Xenophon, Plato and Pythagoras to Don Quixote and Baudelaire… A bizarre mix, except you don’t get much out of any of these characters other than being aware they are involved with the League—unfortunate.

It also seems like a prerequisite of Hesse’s characters to be loomed over by some body of authority? A league, a monastery, an order… The League in this case makes a good medium to make a statement about leadership through the use of Leo (the only other substance bearing character other than H.H, Hesse’s pseudo-autobiographical representative).

In honesty, this would have been a disastrously negative review if it had not been for role of Leo in this book, which strays away from the self-discovery arc and offers something new—a look into what it means to be a truly selfless leader.

3.5/5 Would possibly have been a 4 if this was my first read into Hesse. Still a brilliant book, just hard to place any higher after reading the GBG. I was also not too fond of the fever dream-esque ending resurfacing…

Mistična družina glavnog lika H.H.-a bez granica prostora i vremena po datom naslovu putuje ka istoku. Kako na odredište nisu stigli istok to čini simbolički određenim, jednako kako putovanje čini trajnim stanjem koje se nikada neće dovršiti. Članovi su tu dok su spremni služiti. Dojma sam, obzirom na stil pisanja, spomen istoka i Hesseova ostala djela, samo služenje nije pretpostavljeno osobi već ideji umjetnosti. Članovi družine su umjetnici svih vrsta, biti će tu dok budu podredili sebe onom što traženo djelo zahtjeva.

U Sidarti, napisanom deset godina ranije, kraj romana povezan je sa Sidartinim odbacivanjem ega uz istovremeno shvaćanje kako je ego sastavni dio čovjeka, on je unutarnji poriv koji ih tjera da si daju vrijednost i svrhu. Sidarta tako živi izvan društva, promatra ga u obliku rijeke i njenog toka kojim je simbolično prikazana ljudska povezanost. Produhovljenje nije tu za čovjeka, tako ni dolazak na odredište u naslovu romana. Članovi će ostati u družini na putovanju dok sebe budu podredili umjetničkom djelu, nešto što je temelj stalnog konflikta svakog umjetnika. U romanu je to naglašeno željom H.H.-a da napiše povijest družine, ne zbog toga što svijet treba imati pisani dokaz njenog postojanja već što mu je potrebno da On napiše to djelo. Ono mu je svrha kako bi dao značaj i pisani trag svom postojanju.