Za Arzamas je potrebna određena doza strpljenja. Dijelo je napisano kao polu dramski komad gdje glavne uloge nose majka i ćerka, dok drugi dio liči na dnevničke zapise same autorice, takođe jedne od glavnih junakinja. Mada kratki dijelovi dijaloga uspjevaju na realističan način prenjeti stresnu i traumatičnu svakodnevicu života nekoga ko živi sa roditeljem kojeg polako "odnosi" demencija, osjećam kao da tek donekle virim kroz prozor kuće u kojoj se dešava priča. Za pozorišni komad - sjajno djelo, ali kada se to pretopi u knjigu - kao čitalac sam ostala uskraćena. Dijelove knjige koji su pisani kao zapisi iz dnevnika, iako kratki, bilo mi je teško da ih razumijem. Autorica se često koristi filozofskom intelektualizacijom, pa samim tim kao da ponovo maskira onu pravu srž situacije o kojoj je sama odlučila pisati.

"Neka niko ništa ne radi, neka više nikada niko ništa ne kaže, neka sve stane, neka prestanu kretnje i događaji i odnosi, neka nastupi muk. Postoje teskobne pukotine u vremenu kada čovek nije u stanju da podnese ni nečujni zvuk opalog maslačka, kada ne može više ništa da izdrži. Nema strpljenja nikom da oprosti, ni da razume, ni da uvidi, nema snage da voli ni sebe, ni svoje bližnje. Ne može ni da diše, ni da postoji, hoće da ga nema. Dok se ne vrati mir."